Societas (ortaštvo, društvena pogodba ) je jedan od četiri konsenzualna ugovora koji su bili poznati u rimskom pravu. To je dvostranoobvezujući ugovor, kojim dvije ili više stranaka (socii) udružuju imovinska sredstva i/ili rad, zbog postizanja zajedničkog pravno dopuštenog cilja. Prvi konstitutivni element ortaštva jest sporazum. Ortaci su imali široku slobodu ugovaranja pa su autonomno mogli ugovarati podjelu dobiti i snošenje gubitaka. Jedino ograničenje predstavljao je institut societas leonina, koji je označavao nevaljan ugovor o ortaštvu, budući da kod njega pojedini član sudjeluje samo u gubitku. Ortaštvo je predstavljalo zajednicu, udruženje koje nije imalo pravnu osobnost, a to obilježje je ovaj institut zadržao i do danas. Razvitak ortaštva u Rimskom Carstvu povezan je bio s ekonomskim napretkom nakon 2. punskog rata, kada dolazi priliv robovske radne snage i raznih sirovina što je probudilo poduzetnički duh stanovništva pa se osnivaju razna udruženja. S obzirom na razne svrhe zbog kojih dolazi do udruživanja i različitih sredstava koja su se unosila u zajednicu kao ulozi, razlikovalo se više temeljnih oblika ortaštva ; societas omnium bonorum, societas quaestus, societas alicuius negotiatonis, societas unius rei. Svaki od njih imao je određene posebnosti i zato ih je važno posebno pojasnit. Klasični oblik ortaštva se u razdoblju dominata izmijenio zbog financijske krize koja je utjecala negativno na rimsko pravo u cjelini te ono gubi one detalje koji su obilježili razdoblje klasičnog prava. Usporedbom rimskog klasičnog oblika societasa s ortaštvom u pozitivnom pravu uočit ćemo mnogo toga što se iz tog razdoblja zadržalo do danas, što će nam dat odgovor na pitanje zašto se instituti rimskog prava uče i proučavaju do današnjih dana.