| Abstract | Pravo na život zajamčeno člankom 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i većina ostalih prava zajamčenih Konvencijom, podrazumijeva tri vrste obveza države: (1) negativnu obvezu, prema kojoj se država mora suzdržati od nezakonitog oduzimanja života, (2) pozitivnu obvezu, prema kojoj je država dužna poduzeti određene korake da bi zaštitila pravo na život, te (3) postupovnu obvezu koja je oblik pozitivne obveze i prema kojoj je država dužna provesti učinkovitu istragu navodne povrede zajamčenog prava. S obzirom da se pravo žrtava teških kaznenih djela na učinkovitu istragu, praksom Europskog Suda za ljudska prava, esencijalno nametnulo kao temeljno ljudsko pravo, u radu se razmatra učinkovitost, odnosno neučinkovitost istrage kao dio jamstva prava na život iz aspekta prakse Europskog suda za ljudska prava. U radu se obrađuje pravna priroda prava na učinkovitu istragu, kao i njezin sadržaj. Detaljnim prikazom mjerila učinkovite istrage i njezinih specifičnosti u odnosu na članak 2. Konvencije, razvijenim praksom Suda, kriterija neovisnosti, temeljitosti, žurnosti i uključenosti žrtve, te nadzora javnosti, u radu se sistematiziraju brojne presude s posebnim osvrtom i na presude protiv Republike Hrvatske koje se odnose na ovu problematiku. Osobito je važno da sve države ugovornice, pa tako i Republika Hrvatska, ispune konvencijske standarde učinkovite istrage, kako bi ispunile svoje međunarodne obveze u području kaznenog postupka. |
