Rad se bavi analizom prava služnosti. Stvarna prava na tuđoj stvari smatraju se pravom služnosti. Utvrđeno je da pravo služnosti ima određene karakteristike i načela u općem smislu. Postoje različite podjele služnosti, no, one se najčešće dijele na stvarne i osobne. Između tih dvaju različitih vrsta postoje i neke bitne razlike. Osobnom služnošću daju se ovlasti da se pojedina određena osoba može služiti nečijom stvari. Kada vlasnik neke nekretnine za njene potrebe ima pravo da se služi nečijom nekretninom nazivamo stvarnom služnosti, a njegovo pravo je stvarno. Stvarne služnosti uvijek su vezane uz nekretninu, dok to sa osobnim nije slučaj. Ovlaštenik stvarne služnosti nije unaprijed poimenično određena osoba. Broj osobnih služnosti ograničen je, što nije slučaj i sa stvarnim služnostima. Utvrđeno je i kako postoje različiti načini stjecanja, odnosno osnivanja prava služnosti, što također ovisi od vrste služnosti. Stvarne služnosti mogu se steći pravnim poslom, odlukom suda ili nekog drugog upravnog tijela te zakonom. Osobne služnosti, za razliku od toga, mogu se steći samo pravnim poslom. Ovlaštenik svoje pravo služnosti može štititi kao i druga stvarna prava, što uključuje i tužbe. Konačno, utvrđeno je kako postoje različiti razlozi zbog kojih služnost može prestati.