U ovom se radu analizira problem prekogranične suradnje u obiteljskim predmetima na području Europske unije. Tu ključnu ulogu imaju Uredbe, koje se kao sekundarni izvor prava Europske unije izravno primjenjuju u državama članicama. Europska unija je dugi niz godina pokušavala urediti ovo područje, ali zbog kompleksnosti samog područja primjene te velikog broja migracija unutar Europske unije koje se posebno odražavaju na bračne stvari i stvari roditeljske odgovornosti, sam proces se pokazao prilično zahtjevnim. Naime, nakon izmjene i dopune prve uredbe usvojene u ovom području, Uredbe Vijeća (EZ) br. 1347/2000 o nadležnosti i priznanju i ovrsi odluka u bračnim predmetima i predmetima roditeljske odgovornosti, a koja je uslijedila već 2003. godine donošenjem Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 o nadležnosti, priznavanju i ovrsi sudskih odluka u bračnim sporovima i u sporovima povezanim s roditeljskom odgovornošću, sljedeće izmjene uslijedile su tek 2010. odnosno 2019. godine. Izmjenom iz 2010., koja je rezultat prijedloga izmjena i dopuna iz 2006. godine, zbog nemogućnosti postizanja jednoglasnosti potrebne za usvajanje predloženih izmjena i dopuna, u postupku pojačane suradnje usvojena je nova Uredba, Uredba Vijeća (EU) br. 1259/2010 o provedbi pojačane suradnje u području prava primjenjivog na razvod braka i zakonsku rastavu. Izmjenom iz 2019. godine, Uredbom Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece (preinaka), područje bračnog režima, zbog političke osjetljivosti i straha od ugroze već ranije postignutog, nije uopće dirano. Drugim riječima, ostalo je gotovo isto kao i u prethodnoj uredbi koja je uređivala ovo područje-Uredbi Bruxelles II bis. S obzirom da je praksa jasno ukazala na manjkavosti odredaba o nadležnosti u bračnim sporovima, očito je da to pitanje ostaje otvoreno za neko kasnije vrijeme. Posebna pozornost u svim Uredbama koje uređuju ovo područje usmjerena je na zaštitu najboljeg interesa djeteta. To je osobito vidljivo u BU II ter, koja ide najdalje u zaštiti djetetovih prava i njegovih interesa. Kroz samu analizu Uredbi vidjet će se kako je išao sam proces zaštite djetetovih prava. Znanstvene metode prilikom pisanja ovog rada su: povijesna metoda, analiza sudske prakse, povijesna metoda, komparativna metoda, metoda klasifikacije.