U ovom diplomskom radu, kojem je tema ˝Kondemnatorna presuda kao ovršna isprava˝, obradili smo najvažnija pitanja vezano za parnični postupak, kao i za ovršni, jer se temom nužno povezuju ova dva postupka. Započinjemo rad s obradom instituta presude, jer je bitno naglasiti kako sud donosi ovu vrstu presude. Presuda je iznimno bitna zbog svoje osobine kondemnatornosti, jer se njom nalaže jednoj osobi da obavi neko činjenje, trpljenje ili propuštanje. Takvom sadržaju presude prethodi pravilan postupak, u kojem su obje stranke mogle iskoristiti sva svoja prava i mogućnosti. Nakon dovršenog parničnog postupka, s pravomoćnom presudom, se može krenuti u pokretanje ovršnog postupka. Bitno je naglasiti da kondemnatorna presuda može biti ovršna isprava samo ako ima dvije značajke, pravomoćnost i ovršnost. Ono što prethodi donošenju svake presude, je tužba kojom stranka ujedno i započinje parnični postupak. Nakon donošenja kondemnatorne presude, najčešće vjerovnik, kao ovrhovoditelj, podnosi prijedlog za pokretanje ovrhe, postupka u kojem će se prisilno namiriti njegova tražbina. Da bi se uspješno pokrenuo ovršni postupak, ovrhovoditelj mora podnijeti odgovarajuću ovršnu ispravu, koja je kondemnatorna presuda, u ovom primjeru. Nakon pokretanja ovršnog postupka, sud treba donijeti rješenje o ovrsi, te tek pravomoćnošću spomenutog rješenja nastupa prisilno namirenje tražbine. Pravna sredstva u ovršnom postupku ne odgađaju ovrhu, osim iznimno, stoga stranke trebaju postupati s pravnim sredstvima na način da ako su uočile nepravilnosti u postupku, spriječe ovrhu. Prisilno namirenje tražbine provodi sudski ovršitelj, kao ovlašteni zaposlenik suda, dok ovrhu nad novčanim tražbinama u Republici Hrvatskoj isključivo provodi Financijska agencija.