Cilj ovog rada je detaljno proučiti pravni institut stečaja i utvrditi način , provedbu , funkcionalizaciju i ostvarivanje stečajnopravne zaštite u stečajnom postupku. U tu svrhu u radu ću dati detaljan prikaz vođenja stečajnog postupka i obrazložiti institut stečaja kao i pravne posljedice i obveze koje proizlaze iz njega. Stečajni zakon donesen je u svibnju 1996. godine i nakon toga je mijenjan (dopunjavan) sedam puta čime se potvrđuje njegova kompleksnost i izrazita obuhvatnost područja koji je njime reguliran. Svrha izmjena i dopuna uvijek je bila ubrzanje stečajnog postupka i smanjenje troškova tog postupka. „Stečajni postupak je jedini sudski postupak u čijem provođenju, osim suda, sudjeluju i izvansudska tijela: stečajni upravitelj (povjerenik), skupština vjerovnika i odbor vjerovnika. On predstavlja specifičnu vrstu izvanparničnog postupka u kojem su jasno definirana: procedura, rokovi, ovlasti i uloge sudionika stečajnog postupka; što osigurava kvalitetu njegova provođenja “. Stečajni postupak možemo usporediti s ovršnim postupkom pošto oba postupka imaju sličan cilj, a to je namiriti vjerovnike prisilnim putem. Razlika između ova dva postupka je razvidna u tome što ovršni postupak predstavlja individualnu egzekuciju određenog dijela imovine dužnika, dok stečajni postupak predstavlja generalnu egzekuciju na cjelokupnoj imovini dužnika. Stoga možemo smatrati da je stečaj općenita ovrha i da se stečajni i ovršni postupak ne mogu voditi istovremeno. „Kada je u pitanju namirenje tražbina stečajnih vjerovnika prioritet ima stečajni postupak. Ovršni postupak isključuje stečajni postupak u ostvarivanju prava izlučnih vjerovnika“ . „Stečaj se provodi nad pravnim osobama te nad imovinom trgovaca pojedinca i obrtnika , a ne može se provesti niti otvoriti nad: Republikom Hrvatskom, fondovima koji se financiraju iz državnog proračuna, mirovinskim i invalidskim fondovima, Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, te nad jedinicama lokalne uprave i samouprave“ .